Povijest turizma

Nepotvrđeni izvori kazuju da su prvi turisti na području lipičkih ljekovitih izvora uživali još u doba rimskog carstva, no prvi pisani zapisi o postojanju lječilišnog turizma potječu s početka 16. stoljeća, kada Ivan Kapistranin spominje ljekovitost lipičkih toplica. Zapisi iz 18. stoljeća govore o ljekovitoj vodi po kojoj je Lipik postao poznat. Zapis iz 1777. spominje "jednu drvenu zgradu sa tri kupaonice", a već 1782. toplice imaju četiri kupelji: "opću", "grofovu", "gospojinu" i "episkopovu". Tada se po prvi put počinje i mjeriti temperatura vode. Pravi "procvat" lječilišta počinje krajem 19. stoljeća, kada 1894. samo šest godina nakon New Yorka i Lipik dobiva električnu energiju, a 1897. dovršena je i željeznička pruga Bartz - Pakrac - Lipik, pa se od tada flaširana mineralna voda izvozi na šire tržište, a brojni svjetski stručnjaci dolaze u Lipik i proučavaju svojstva ljekovite vode. Godišnje je u to doba Lipikom prolazilo i po tri tisuće gostiju. Na prijelazu stoljeća, Lipik je stao u red najpoznatijih europskih lječilišta, uz bok Baden-Badenu i Karlovym Varima.

Nakon prekida u razvoju koji je privremeno izazvao prvi svjetski rat, ponovni uspon bilježi se od 1920 godine. Lječilište je obnovljeno i zablistalo starim sjajem. Istodobno su građeni hoteli, pansioni i vile. U toj fazi turizam je, uglavnom, bio lječilišni, a tek djelomično rekreativni. Tako je, malo po malo, počeo obuhvaćati i druge lokalitete u blizini Lipika. Ipak, Lipik je bio najjače turističko središte, pa je godine 1938. ubilježen kao drugi grad po broju noćenja u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji.