Bliži se godina dana od pojave prvog slučaja u gradu Wuhanu, u prosincu 2019. godine. Od tada do danas pandemija uzrokovana novim koronavirusom postala je sveprisutni, globalni problem. Nakon prvotnog šoka, uvođenja strogih mjera i lock down-ova širom svijeta, ljeto je proteklo u manje napetom ozračju i osjećaju da pandemija popušta svoj čvrsti zagrljaj. Polako smo vraćali svoje živote na stari kolosijek, uz neke „novo-normalne“ promjene i navike.
S dolaskom jeseni dolazi do strelovitog porasta broja oboljelih širom svijeta. Obzirom na moguće ishode infekcije koronavirusom razumljiv je i povratak zatišjem uspavanih osjećaja: straha od smrti i patnje, od gubitka bližnjih, separacije, marginalizacije, stigmatizacije, nesigurnosti i neizvjesnosti.
Navedenome smo svjedočili u našem susjedstvu, u Italiji, za kolapsa njihovog zdravstvenog sustava kad je značajno umanjena mogućnost zbrinjavanja oboljelih s težim simptomima i njihovo preživljavanje. Koronavirus ima visoki epidemijski potencijal i još je uvijek predmet istraživanja, za njega ne postoji specifičan, dokazano učinkovit lijek niti cjepivo.
Stoga je strah kao prirodna reakcija u ovoj situaciji posve razumljiva. Prethodna iskustva pokazala su da između 25 i 30% osoba izloženih nekom traumatskom događaju razvije psihopatološke simptome, u vrijeme samog događaja ili neposredno nakon njega. U pozadini tih simptoma je strah vezan uz suočavanje s opasnošću od zaraze i promjene načina života (separacije, stigmatizacije, marginalizacije, moguće patnje…). U najvećem broju radi se o simptomima anksioznosti i depresivnosti, česte su smetnje koncentracije i pažnje, iritabilnost, nesanica ili povećana potreba za snom, dezorganiziranost, glavobolje, poremećaj apetita i drugo. Tu su i brige zbog posljedica pandemije na gospodarskom, društvenom, obiteljskom, pa i obrazovnom planu.
U ovoj fazi najvažnija je pravodobna psihološka podrška i pomoć. Osobu koja razvije spomenute simptome treba pratiti i procijeniti rizik od razvoja mentalnog poremećaja te prema potrebi sugerirati stručnu psihološku odnosno psihijatrijsku skrb. Mentalno je zdravlje važna karika ukupnosti zdravlja i treba mu posvetiti dužnu pažnju.
Doživljaj straha vrlo je individualan i ovisi osobnom doživljaju opasnosti. Prirodno osjetljive, anksiozne osobe teže se snalaze u stresnim situacijama ili lošije reagiraju na njih.
Mentalno zdravlje u situaciji pandemije možemo sačuvati prakticiranjem sljedećeg:
- izbjegavanjem stalnog praćenja vijesti i statistika jer to produbljuje osjećaj uznemirenosti,
- slušanjem savjeta i preporuka struke i mišljenja utemeljenih na činjenicama i aktualnim spoznajama te izbjegavanjem onih kojima se potiču panika i strah,
- poklanjanjem povjerenja stručnjacima i pouzdanjem u pozitivan ishod,
- redovitim održavanjem socijalnih kontakata putem telefona, računala, društvenih mreža (radi održavanja socijalne distance, a umanjivanja negativnih aspekata fizičke odvojenosti),
- usmjeravanjem psihe na sve ono što možemo umjesto na ono što trenutno ne možemo prakticirati,
- organizacijom dnevnih aktivnosti (planiranjem, kvalitetnim i svrsishodnim provođenjem vremena),
- prakticiranjem kretanja ili tjelovježbe barem pola sat do sat vremena dnevno (ovisno o dobi, prilikama, mogućnostima i dr.),
- prakticiranjem onih aktivnosti koje nas smiruju i u kojima uživamo,
- zdravom, uravnoteženom prehranom,
- odlascima na spavanje i buđenjem u isto vrijeme,
- provjetravanjem prostora u kojima boravimo i vlaženjem prostora u vrijeme hladnijih mjeseci kad je zbog grijanja zrak u prostorima suši,
- dijeljenjem svojih osjećaja s bližnjima (članovima obitelji) ili s bliskim osobama (prijateljima),
- pojačanom brigom o sebi (raditi stvari koje nas pune pozitivom i opuštaju),
- ohrabrivanjem drugih, širenjem pozitivnog ozračja i nade u skori prolazak pandemije, kao protutežom ozračju straha, nesigurnosti i neizvjesnosti;
Prirodno je doživjeti različite emocije u ovakvim okolnostima. Pri tome valja imati na da su povremena uznemirenost, osjećaj nesigurnosti, ljutnja, zbunjenost, strah i druge emocije normalne ljudske reakcije koje prirodno dolaze kad slušamo vijesti i razmišljamo o opasnostima koje se povezuju s koronavirusom.
Strah do određene mjere ima pozitivnu, zaštitnu ulogu. Čini nas opreznijima, ali i spremnijima za suočavanje s nečim što percipiramo kao opasnost. Time i spremnijima da zaštitimo svoje i zdravlje svojih bližnjih.
Važno je da tih osjećaja budemo svjesni i da upravljamo njima, a ne da im dozvolimo da oni upravljaju nama i našim životima.
B. Šimleša lijepo je poručio na društvenim mrežama: „”Držite fizičku distancu, ali nemojte emocionalnu. Treba nam osjećaj povezanosti s drugima jer u nama stvara osjećaj sigurnosti i zaštićenosti. Iskoristite svaku priliku za bliskost.“
I ovo će proći…
Antonija Pleša
Krugovi, Centar za edukaciju, savjetovanje i humanitarno djelovanje